Ne postoje određeni ili opšte prihvaćeni datumi početka i kraja razdoblja antičke Grčke. U uobičajenoj upotrebi to se razdoblje odnosi na celu grčku istoriju pre osnivanja Rimskog Carstva, međutim istoričari taj termin koriste preciznije. Tako neki autori u taj period uključuju i razdoblja minojske i mikenske civilizacije (od oko 1600. pre n.e. do oko 1100. godine pne.), dok drugi to osporavaju smatrajući da su te civilizacije, iako s grčkog govornog područja, dosta različite od kasnijih grčkih kultura, pa bi se trebale odvojeno svrstavati. Prema tradiciji, razdoblje antičke Grčke počinje prvim Olimpijskim igrama776. pre n.e., ali većina današnjih istoričara proširuju taj termin do oko 1000. pre n.e. Tradicionalni datum kraja razdoblja antičke Grčke smatra se početak osvajanja Aleksandra Velikog, a razdoblje koje sledi naziva se helenističkim dobom. Antičku Grčku mnogi istoričari smatraju temeljom kulture zapadnoevropske civilizacije. Grčka kultura je izvršila snažan uticaj na Rimsko Carstvo, koje je prenelo njen oblik po mnogim dijelovima Evrope. Civilizacija antičke Grčke je neizmerno uticala na jezik, politiku, obrazovanje, filozofiju, umetnost i arhitekturu modernog sveta, posebno tokom renesanse u zapadnoj Evropi i ponovo tokom procvata neoklasicizma tokom 18. i 19. veka u Evropi i obema Amerikama.
Krit, Mikena, Homersko doba i doba kolonizacije Vjeruje se da su se Grci, krećući se prema jugu, doselili na grčko poluostrvo u nekoliko talasa pred kraj tri hiljade godine pre nove ere, a zadnja je bila navala Dorana. Najpre se razvila Kritska kultura ili Minojska koja je potrajala od oko 3500 godina pre n.e. do najezde Ahajaca oko 1600.godine pre n.e. Krićane je ujedinio legendari kralj Minos koji je imao prestonicu u gradu Knososu. Krićani, više srodni Egipćanima nego Ahajcima, bavili su se trgovinom, ribarstvom, zanatima i poljoprivredom. Razdoblje od 1600. do oko 1100. je doba mikenske Grčke, a poznato je po vladavini kralja Agamemnona i ratovima protiv Troje kao što je prikazano u Homerovim epovima. Ahajci su bili ratoborno pleme koje je uništilo kritsku civilizaciju, od linearnog A razvilo linearno B pismo i unazadilo domete svojih prethodnika. Razdoblje od 1100. godine do VIII v. pre Hrista naziva se "mračnim dobom" jer iz tog razdoblja nema nikakvih zapisa, a arheološki dokazi su oskudni.To je vreme seoba, ratova i destrukcije. Tada je došlo do razmeštanja Eolaca, Jinaca i Doraca,novih plemena koja su zamenila Ahajce. Za osmi i sedmi vek pre n.e. karakteristična su seljenja Helena. Dok se Grčka ekonomski oporavljala, njeno se stanovništvo povećalo više nego što je bilo obradive zemlje. Zbog toga su Grci od oko 750. pne. započeli širenje koje je potrajalo 250 godina naseljavajući kolonije u svim pravcima. Na istoku su prvo kolonizovali egejsku obalu Malu Aziju, a onda Kipar i obale Trakije, Mramorno more i južna obala Crnog mora. Grčka je kolonizovala sve do dalekog sjeveroistoka Ukrajine. Na zapadu su naseljene obale Albanije, Hrvatske, Sicilije i južne Italije, a onda i južna obala Francuske,Korzika pa čak i sjeveroistočna Španija. Grčke kolonije su također osnovane u Egiptu i Libiji. Današnji gradovi Sirakuza, Napulj, Marselj i Istanbul u svom početak su bili grčke kolonije Syracusa, Neapolis, Massilia i Byzantium.Pri korišćenju izvora iz istorije antičke Grčke potrebna je velika opreznost. Grčki istoričari i politički pisci čija su dela preživela, a među kojima su posebno ugledni Herodot, Sokrat, Ksenofon, Demosten, Platon, Aristotel bili su uglavnom Atinjani ili njeni simpatizeri, a svi su bili politički konzervativci. Stoga znamo daleko više o istoriji i politici Atine od bilo kojeg drugog grada i njegove istorije. Štaviše, ovi su se pisci usredsredili gotovo samo na celokupnu političku, vojnu i diplomatsku istoriju, a zanemarili su ekonomsku i socijalnu. Sva se istorija antičke Grčke mora boriti s tim pristrasnostima u svojim izvorima. Do VI veka pre n.e. Helada (kako Grci zovu svoju zemlju) je postala kulturno i jezičko područje mnogo veće od geografskog područja Grčke. Grčki gradovi nisu politički nadzirali kolonije koje su osnivali, ali su često ostajali povezani s njima u religiji i trgovini. Grci su se i u otadžbini i u inostranstvu organizovalii u nezavisne zajednice, pa je grad (polis) bio osnovni oblik grčke vladavine.
Uspon Helade Grčka je u VIII veku pre Hrista počela izlaziti iz mračnog doba koje je sledilo nakon propasti mikenske civilizacije. Pismenost se izgubila i mikensko pismo je zaboravljeno, pa su Grci prilagodili feničanskopismo grčkome i od tada počinju se pojavljivati pisani zapisi. Grčka je bila podeljena na mnogo malih samoupravljajućih zajednica POLISA čiji je oblik uzrokovan grčkom geografijom gdje su sva ostrva, doline i nizije od susjeda morem ili planinskim vencima. Dok se Grčka ekonomski oporavljala, njeno se stanovništvo povećalo više nego što je bilo obradive zemlje. Grčki su gradovi u početku bili monarhije, iako su mnogi gradovi bili jako mali pa naziv "kralj" za njihove vladare lako može zavarati zbog današnjeg značenja te reči. U unutrašnjosti zemlje, uvek blizu obradivih površina, mali sloj zemljoposjednika je imao moć. Oni su oblikovali ratničku aristokratiju boreći se često u malim međugradskim ratovima oko zemlje. Međutim uspon trgovačkog sloja (koji se pojavio uvođenjem kovanog novca oko 680.g. pre n.e.) započinje klasni sukob u većim gradovima. Od tada aristokratije su zbačene i zamijenjene narodnim vođama nazvanim tiranima (τγρρανοι), reč koja nije imala današnje značenje za okrutne diktatore. Do VI veka pre n.e. pojavilo se nekoliko dominantnih gradova u grčkim poslovima. To su bili gradovi Atina, Sparta, Korint i Teba. Svaki od njih je stavio okolna seoska područja i manje gradove pod svoju upravu, a Atina i Korint su pak postali glavna pomorska i trgovačka sila. U Sparti se aristokratija održala na vlasti, a Likurgov ustav (oko 650. pre n.e.) koji je dodatno učvrstio njenu snagu, dao je Sparti trajni militaristički režim pod dualnom monarhijom. Sparta je dominirala nad ostalim gradovima na Peloponezu, pa je stvorila savez s Korintom i Tebom. Suprotno, u Atini je monarhija zabranjena 683. pre n.e., a Solonove uvele su poluustavni sastav aristokratske vladavine. Aristokrate je zamenila tiranija Pizistrata i njegovih sinova, koji su grad učinili velikom pomorskom i trgovačkom silom. Kad su Pizistratidi zbačeni, Klisten je utemeljio prvu svetsku demokratiju (500. pre n.e.) čiju vlast je imalo veće svih muških građana.
Grčko-persijski ratovi U Joniji (današnja egejska obala Turske) grčki gradovi, koji su uključivali velika središta poput Mileta i Halikarnasa, nisu mogli održati svoju nezavisnost i došli su pod vlast Persijskog Carstva sredinom 6. veka pre n.e.. Grci su 499.godine pre Hrista podigli Jonski ustanak, pa su im Atina i neke grčke jonske oblasti pristigle u pomoć. Persijski veliki vladar, Darije prvi, ugušio je 490. pobunu jonskih gradova i poslao flotu da kazni Grke koji su im pomagali. Persijanci su se iskrcali na Atici, ali ih je grčka vojska pod vodstvom atinskog vojskovođe Miltijada porazila u Maratonskoj bitci. Posmrtni grob atinskih poginulih boraca još se uvek može videti na Maratonskom polju. Deset godina kasnije Darijev naslednik Kserks prvi poslao je kopnom znatno veću silu. Spartanski kralj Leonida zaustavio ga je kod Termopila. Leonida je poražen, a Kserks je nastavio napredovanje prema Atici gdje je osvojio i spalio Atinu. Atinjani su predhodno napustili grad sklonivši se na ostrvo Salaminu i pod vodstvom Temistokla su porazili persijsku mornaricu u bitci kod Salamine. Godinu dana kasnije Grci su pod vodstvom Spartanca Pauzanija porazili persijsku vojsku kod Plateje. Atenska se mornarica tada okrenula goneći Persijance sa Egejskog mora i 478.g. pre n.e. Atinjani su zauzeli Vizantium. Dok su napredovali stvorili su Delski savez u kojem su bile sve ostrvske i neke kontinentalne države. Savez je nazvan po svetom ostrvu Delu na kojem se čuvala zajednička riznica. Spartanci, iako su odigrali važnu ulogu u ratu, povukli su se nakon toga dopuštajući Atinjanima da uspostave pomorsku i trgovačku dominaciju kojoj nije bilo ravne.
Prevlast Atine-Perikle Grčko-persijski ratovi su najavili vek atinske prevlasti u grčkim poslovima. Atina je bila neizazvan gospodar mora i takođe vodeća trgovačka sila, iako je Korint ostao njen ozbiljni protivnik. Vodeći državnik tog perioda bio je Perikle koji je iskoristio porez koji su plaćali članovi Delskog saveza za izgradnju Partenona i ostalih velikih spomenika klasične Atine. Do sredine V veka pre n.e. Savez je preimenovan u Atinsko Carstvo, simbolizujući prijenos zajedničke riznice s Dela na Partenon 454.g.pre n.e. Bogatstvo Atine je privlačilo mnoge talentovane ljude iz svih dijelova Grčke, te je stvorilo bogati sloj koji su postali zaštitnici umetnosti. Atinska država je podupirala i nauku i umetnost, a naročito arhitekturu. Atina je postala centar grčke književnosti, filozofije (vidi grčku filozofiju) i umetnosti (vidi grčko pozorište). Neka od najvećih imena zapadnoevropske kulturne i intelektualne istorije živela su u Atini tokom toga perioda: dramatičari Eshil, Aristofan, Euripid i Sofokle, filozofi Aristotel, Platon i Sokrat, istoričari Herodot, Tukidid i Ksenofon, pesnici Simonid i vajari Miron i Fidija . Grad je postao, po Perikleovim rečima, "škola Helade", a to doba se nazivalo Zlatnim dobom Atine. Ostale grčke države u početku su prihvatile atinsko vođstvo u nastavku rata protiv Persijanaca, ali nakon pada konzervativnog političara Kimona, Atina je postala sve izraženije imperijalistička sila. Nakon grčke pobede u bici kod Eurimedonta466. pre n.e., Persijanci više nisu bili pretnja, pa su neke države, poput Naksosa, pokušali istupiti iz saveza. Bili su prisiljeni da se pokore. Nove atinske vođe, Perikle i Efijalt, pustili su da se odnosi između Atine i Sparte pogoršaju, pa je 458. pre n.e. izbio rat. Nakon nekoliko godina beskrajnog rata potpisan je 30-godišnji mir između Delskog i Peloponeskog saveza (Sparta i njeni saveznici). To se podudarilo sa pomorskom bitkom kod Salamine na Kipru, zadnjom bitkom između Grka i Persijanaca, a nakon koje je zaključen Kalijin mir (450.g. pre n.e.) između Grka i Persijanaca.
Peloponeski rat Alkibijad Rat je ponovo izbio 431.g. pre n.e. između Atine i Sparte i njihovih saveznika. Povod ratu bio je spor između Korinta i jedne od njegovih kolonija , Korkire, u kom je Atina posredovala. Pravi uzrok bilo je rastuće nezadovoljstvo i strah Sparte i njenih saveznika zbog atinske prevlasti u grčkim poslovima. Rat je trajao 27 godina, delom zbog Atine koja je kao pomorska sila imala prevlast na moru i Sparte koja je kao najjača kopnena sila pobeđivala na kopnu.
Spartanska početna strategija bila je invazija Atike, ali su se Atinjani sklonili iza svojih čvrstih zidina. Tokom opsade u gradu je izbila epidemija kuge koja je uzrokovala velike gubitke, a od koje je stradao i sam Perikle. U isto vreme atinska mornarica je iskrcala vojsku na Peloponez, te je pobedila u bitkama kod Naupakta (429.pre n.e.) i Pila (425.pre n.e.). Takav način ratovanja nijednoj strani nije uspeo doneti odlučujuću pobedu, pa je nakon nekoliko godina beskonačnog ratovanja umereni atinski vođa Nikija zaključio Nikijin mir (421.pre n.e.). Neprijateljstvo između Sparte i atinskog saveznika Arga je ipak dovelo do nastavka borbe 418.pre n.e. Sparta je porazila združene vojske Atine i njenih saveznika kod Mantineje. Nastavak borbe donelo je radikalnu stranku, koju je vodio Alkibijad, ponovo na vlasti u Atini. 415.pre n.e. Alkibijad je uverio Atinsko veće da pokrene glavni pohod protiv Sirakuze, peloponeskog saveznika na Siciliji. Pohod je bio potpuni promašaj i ekspedicijska sila je izgubljena. Nikija je zarobljen, a Alkibijad je otišao u progonstvo. To je bila prekretnica u ratovanju. Sparta je tada sagradila mornaricu da izazove atensku pomorsku silu, te je pronašla odličnog vojskovođu Lisandra koji je iskoristio prvi strateški potez zauzevš i Helespont, izvor atinskog uvoznog žita. Pod pretnjom gladi, Atinjani su poslali svoju zadnju mornaricu da se suoči s Lisandrom koji ih je odlučno porazio kod Egospotama (405.). Gubitak vlastite mornarice zapretila je Atini propašću. Zato je 404.godine pre n.e. Atina zatražila mir, a Sparta je to uslovljavala očekivano teškom pogodbom: Atina je izgubila vlastite zidine, mornaricu i sve prekomorske posede. Uz spartansku pomoć antidemokratska stranka je zavladala u Atini.
Prevlast Sparte i Tebe Kraj Peloponeskog rata učinio je Spartu gospodarem cele Grčke, ali uski vidokrug spartanskih elitnih ratnika nije ih prilagodio toj ulozi. U nekoliko godina demokratska stranka je povratila vlast u Atini i ostalim gradovima. Spartanske vođe su onda oduzele službu Lisandru, pa je Sparta izgubila pomorsku nadmoć. Sparta je sablaznila grčko mišljenje 387.g.pre n.e.zaključivši sporazum s Persijom kojim su Persijanci okružili grčke gradove u Joniji i na Kipru, tako izvrgavajući ruglu sto godina grčkih pobeda nad Persijom. Sparta je tada pokušala oslabiti moć njene bivše saveznice Tebe, što je dovelo do rata u kojem je Teba sklopila savezništvo sa starim neprijateljem, Atinom. Tebanske vojskovođe Epaminonda i Pelopida izvojevali su odlučujuću pobjedu u bitci kod Leuktre (371.pre n.e.). Posledica te pobede bio je kraj spartanske i uspostavljanje tebske nadmoći. Takođe je i Atina obnovila veliki deo svoje pređašnje snage. Prevlast Tebe bila je kratkog veka. Epaminondinom smrću kod Mantineje (362.pre n.e.) grad je izgubio svog najvećeg vođu, a njegovi naslednici učinili su veliku grešku započevši neuspešni desetogodišnji rat s Fokidom346.g pre n.e. Tebanci su pozvali Filipa drugog Makedonskog da im pomogne protiv Fokiđana, te su tako po prvi put uvukli Makedonce u grčke poslove